Vec trecu noc zaredom Mara ne uspeva da sklopi ni oka. Čim se svetlo ugasi, sobu ispuni jedva čujno suskanje - tiho, uporno, kao da nesto dise u tami. Mama je uverava da u sobi nema apsolutno nikoga, ali Mara to zna bolje. Nesto je tu. I sta god da jeste, savrseno se skriva. Nocima osluskuje, steze pokrivač i broji otkucaje srca, dok senke po zidovima postaju sve duze, a tisina sve glasnija. A onda, jedne noci, bas kada su svi ukucani utonuli u dubok san, iz Marinog ormara se začuje priguseno kijanje. Mara zadrzi dah. Kakvo li se čudoviste krije u njenoj sobi? Ali strah te noci nije samo Marin. U mraku ormara, među kosuljama i čarapama, krije se i jedno maleno, krzneno čudoviste po imenu Hatchi. I ono drhti. Jer Hatchi nije dosao nikoga da plasi. Dosao je jer je gladan. Ali gladan na jedan poseban način. Ovo neobično čudoviste ne sanja kolače, ni čokoladu, ni sendviče. Hatchi se hrani isključivo... zoknama. A Marin ormar je pun.